Akademska grafičarka Andrijana Ivanda Roše predstavlja se ponovo u Kotoru, devet godina poslije svoje prve samostalne izložbe, koju je kao mlada umjetnica, sa diplomom FLU na Cetinju, imala u istom prostoru – Gradskoj galeriji Kotora. Ova izložba sa pečatom ritmičkog spleta boja tematski je nazvana „Boja i kontrast”. Slikarka je pritom, izražavajući se radovima u maniru apstraktnog ekspresionizma, prepletom jakih boja, spojila dvije različite tehnike. Predstavlja se crtežima-akvarelima rađenim u neobičnoj tehnici alkoholnih tuševa, u kojima je bitna brzina i vještina, jer se brzo suši, kao i slikama u tehnici smole, sa specijalnim hiperpigmentisanim bojama, jakog intenziteta. Ona traži upravo materijal jakih „vrištećih” boja, da bi ostvarila taj kontrast, koji joj je veoma važan.
– Kontrast sam počela da studiram dok sam još bila na fakultetu i mislim da je to tema koju ću uvijek raditi. To je kontrast koji prije svega nalazim u sebi, a potom i svuda oko sebe. To je neka borba koja postoji apsolutno u svakom čovjeku, u njegovoj spoljašnjosti i unutrašnjosti, to je tema koja je za mene nepresušna i koju ću raditi čitav svoj život – istakla je ona.
oda je njena iskonska inspiracija, s obzirom da je „zadojena” u Boki Kotorskoj.
– Sagledana kroz misaoni i djelatni aspekt ove postavke slika, kaplja je Andrijanin odgovor na postavljeno pitanje o treperenju i vodenom sjaju pleta – u ritmu proticanja boje. Večeras pred nama otvara svoje lice, lice sopstvenog sveživota, svog „skrivenog”, jer vjeruje: nešto može biti nevidljivo, ali uvijek na način vidljivog – kazala je spisateljica Vjera Banićević otvarajući izložbu.
– Koristim prirodne segmente - vodu, površinu, teksturu kamena, koje vidimo u prirodi, ništa ne izmišljam, sve to imamo u prirodi. Pritom, radim onaj utisak koji more ostavlja na mene – sjene, prelamanje svjetlosti, to su stvari koje mene fasciniraju. Bavim se ronjenjem, dokle ronim vidim te fantastične stvari na dnu, tada dobijam ideje i nadahnuće za rad. Rođena sam ovdje, na pjeni od mora, ne znam o čemu bih drugom pričala kroz sliku, more je nešto što gledam svakodnevno, iako sam se odselila u Pariz, to je konstantno u meni i neće se promijeniti – kaže Ivanda u razgovoru za „Dan”.
Već osam godina živi i radi u Parizu, gradu umjetnosti, gdje se ostvarila i profesinalno, i kao majka i supruga. Pariz joj odgovara, jer u sopstvenom ateljeu odrađuje djela po ciklusima, uvijek sa novim idejama i novim materijalima. Ne voli da se ponavlja i uvijek teži nečem novom u svom izrazu. U Parizu je „ista borba kao i ovdje”, kaže Andrijana. Napravila je malu pauzu kad je prije četiri godine rodila ćerku, a sada se, kaže, vraća svojim slikama.
Trenutno je na odmoru kod svojih roditelja u Tivtu, gdje će sa ćerkom boraviti do septembra, sakupljajući utiske, fotografije. Konstantno se priptrema za Zimski salon u Parizu, koji se održava u januaru.
Mladim umjetnicima poručuje da „treba da se bore, da ostanu dostojanstveni, dosledan sebi, da prate to svoje ja, jer ima dosta kopi-pejst stvari, pri čemu ne možeš biti originalan”.
M.D.POPOVIĆ


Francuska uvijek podržava umjetnike

– Teško je, ali svako treba da se izbori i da radi, kao i ovdje. U odnosu na našu sredinu, u Parizu imate ulice gdje su samo galerije, onda u modernoj umjetnosti imate galerije tipizirane po umjetničkim pravcima, tako da tu nema puno lutanja. Sve je dobro organizovano. Onda, ja sam članica Udruženja likovnih umjetnika Francuske evo već sedam godina, preko njih to dosta dobro funkcioniše, oni kanališu djelatnost slikara. Posredstvom njih održavaju se kolektivne izložbe i kolonije, a pomoć stiže i u samom materijalu. Imate razne popuste u radnjama tokom cijele godine, što jer itekako privlačno za jednog umjetnika. Iako je Pariz jako skup grad, država pomaže umjetnicima, obezbjeđuje im ateljea, čak i ako mora da ga plati, to su neke minimalne cijene, preko opština, tako da opet mogu dosta lakše da funkcionišu nego ovdje kod nas, gdje imam dosta kolega koji su bez studija za rad. Jako je teško umjetniku koji nema svoj atelje, kaže Andrijana Ivanda Roše.